Priče o Obelisku koji stoji usred šume u Olovu: “Išao kralj bosanski u lov, a kad mu je dosadilo…”

Sam, sred mitske tišine potrošenih vijekova, pod krošnjama jela, stoji, stamen, steć, kao vječna kuća. U polumračnoj sjeni stoljetne šume, povremeno šiban trakama Sunca popadalim kroz granje, vijekovima raspaljuje maštu prolaznika, putnika, zaljubljenika u starinu.

Njegovo kameno tijelo davno se stopilo sa bojom kore drevnih stabala. Kao da ga je priroda valjala, kao zaštitnika njenih crnogoričnih kćeri, kao svjedoka nad Bosnom dramatično usječenog u meso povijesti, piše Izet Perviz za “Al Jazeeru“…

Ma koliko puta prilazili obelisku sakrivenom u olovskim šumama ponad Donjih Bakića, on će vas uvijek iznenaditi, iskočit će iza sivila stabala, nenadano, kao otrovnica. Njegov je otrov ljepota, a suština začudnost.

Odakle ovdje, u šumi, pored zemljanog puta, tako veličanstveno gord? Čiju spominje smrt i čiji slavi život? I šta je ta predstava četiri vepra sa štitom, ili četiri zatočena zmaja, na tom trometrenom tijelu, preširokom za najširi obuhvat? Nije valjda na svakoj strani svijeta po jedna zvijer kao čuvar svetog misterija? Koliko li je samo neodgovorivih pitanja zasijao u potomke onih u čije nam ime šapuće tajnu, onih koji su ga otkivali od stijene, prevozili na taljigama i usađivali u trbuh ovog brijega i klesali, smjerno i s pažnjom koja je zahtijevala da se suspregne dah?

Đavolova slika

Ovdje, na uzvišenju nekad zvanom Vlaškovac, a sada Konjsko – valjda zbog toga što preko njega jedino konji tegle teška debla – pred velikim nišanom, kako ga već stoljećima zovu ljudi iz okolnih sela, riječi jednostavno traže drugačiji raspored, neustaljen ritam, izmiču ka poeziji. Ovaj drum, sada blatnjav i napušten, povezivao je Donje Bakiće sa selom Krivajevići, a još dublje u prošlosti jezdile su ovuda karavane, stotine konja i mazgi pretovarenih plodovima okolnih rudnika gazile su obroncima planine Zvijezde, za Kreševo, u Visoko, dalje, u Dubrovnik i brodom po cijelom Mediteranu. Ima li išta teže od olova? Možda vrijeme kada se, presovano u vijekove, naslaže preko događaja.

Otud, od Vareša, na korak do jeseni hrlile su rijeke hodočasnika na poklonjenje Gospi olovskoj. Išli su ushićeni, prožeti vjerom do transa, bosi, prebirući po krunicama i ponavljajući svoje želje. Kleknuli bi skrušeno pred ovim mramorom kao pred kakvim božanstvom i na koljenima oko njega prošli bi krug. Pred neposlušnom djecom zvali su ga “baba krstača” i tjerali ih da, kao pred kakvim mrgodnim svećenikom, ispovijede grijehe prije nego se spuste Gospi olovskoj. Slika životinje koja se pojavljuje na sve četiri strane svijeta budila se u stravičnosti zmaja koji riga vatru. Otud su izvajali legendu, kao dodatno tkivo, kao kožu koja će od svakog zla štititi ovaj njihov kultni kam.

Davno nekada, izgubljen u vremenu, neki svećenik sreo je đavola. I bi prinuđen da se opkladi kako će prije izreći misu nego će ovaj donijeti kamen s mora. Sigurno bi izgubio da iznenada neka baba ne doviknu da izgovori samo prvu i posljednju riječ i tako prevari lukavog i zlog vraga prije nego što ovaj prevari njega. I svećenik je posluša. U taj čas đavo pade s neba i ispusti kamen koji se zabode u zemlju. Na tom mramoru ostade đavolova slika, da za vijeke vijekova gleda na sve četiri strane svijeta.

Tih godina, kada su ovog usamljenika sred šume posjećivale mase, sjeća se Ramo Bakić; on svakodnevno prođe putem pokraj ovog mašeta. Sjeća ih se i Asif Bakić, eno ga, dolje, na ulazu u šumu, pored izvora Kamenice, kojem su hodočasnici pripisivali čudotvorna dejstva, veže lancem oborena stabla i izvlači ih traktorom na poljanu pored igrališta. Pričaju kako se nekad s nestrpljenjem iščekivao kraj ljeta, kada su okolne šume oživljavale ushićenim koracima vjerom nadahnutih ljudi, odjekivale hiljadama umnoženih molitvi tako pomamno da su se procesiji pridruživali i muslimani iz okolnih sela.

 

Ramo kazuje legendu koju je nišan istjerao iz mašte onih koji u slici ponovljenoj na njegovom tijelu četiri puta vidješe vepra, glavu s kljovama, izvijeno tijelo, rep i štit. “Kažu da je išao kralj bosanski u lov. I kako mu je dosadilo da je stalno okružen slugama svojim, iskrao se on i uputio se sam. Baš tu, gdje stoji taj veliki nišan, napade ga vepar i teško ga rani. U čast što je kralj spasio živu glavu podignut je onoliki mašet.” A Asif odmahuje rukom i govori da se okanimo pustih priča.

Ipak, slažu se da malo ko obilazi obelisk. Dođu ponekad turistički vodiči iz Visokog. Oni kazuju novu legendu: kako su priču o piramidama spojili s kamenim kuglama iz doline Krivaje, tako su došli na ideju da je obelisk u Bakićima pored Olova djelo naprednijih civilizacija koje su nekada posjetile Zemlju. Svoju legendu “pojačavaju” kuglom na piramidalnom završetku obeliska. Tako pričaju i turistima koji vjeruju u kosmičku energiju i piramide u Visokom.

Red zmaja

Ali, ni nauka nema ništa čvršće od Asifovih “pustih priča”. Historičari tek barataju saznanjem da su se ovakvi stubovi postavljali na posjedu nekog vlastelina koji je umro daleko od doma, ili, kako to piše na nekim stećcima, “na zemlji tuždi”. Na ovom stećku nema nijednog slova.

Neki historičari smatraju da životinja ponovljena četiri puta u gornjem tijelu obeliska predstavlja heraldički znak “Reda zmaja”, kojem je pripadao i bosanski vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Pretpostavljaju da je neki vlastelin iz olovskog kraja morao pripadati istom redu.

Povjesničar Dubravko Lovrenović u monografiji Bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka o olovskom obelisku piše: “Ornamentika nesumnjivo potječe iz srednjeg vijeka, a da li je pod ovim spomenikom sahranjen bosanski vlastelin iz prvog razdoblja širenja islama, na što bi ukazivalo obližnje Svatovsko greblje, koje predstavlja nastavak onog iz srednjeg vijeka pod nazivom Kaursko groblje, pitanje je na koje tek treba naći cjelovit odgovor.”

Iako se najveći autoriteti za stećke, Ćiro Truhelka, Šefik Bešlagić i Dubravko Lovrenović, slažu da olovski obelisk predstavlja jedan od “najzanimljivijih” i “najistaknutijih” srednjovjekovnih spomenika u Bosni i Hercegovini, ipak nije uvršten na spisak stećaka za listu UNESCO-a niti se o njemu iko brine. Teško ranjen kad je nesmotreni drvosječa odsjekao stoljetnu omoriku, koja je pala po njemu i odvalila mu pola kugle, sa dubokom raspuklinom u gornjem dijelu, koja bi se mogla proširiti i prelomiti ga, on ipak stoji, stamen i steć.

Eno ga, samuje u šumi ponad Olova, nedaleko od magistralnog puta Sarajevo – Tuzla i strpljivo čeka da se odgovorni dosjete da je riječ o državnom spomeniku koji bi naknadno mogli kandidirati za UNESCO-ovu listu svjetske baštine, kao, uostalom, i mnoge druge stećke, sve one koji, pojedinačno ili u nekropolama, leže razbacani širom Bosne i Hercegovine sasvim prepušteni prirodnim nepogodama i ljudskom nehaju. Ali, bh. vlasti, očito je, imaju važnijih briga od toga da se zaštiti rijetko blago kojim bi se bilo gdje u svijetu ponosili i čuvali ga kao kap vode na dlanu.

Prijavi Članak U skladu s principima profesionalnog izvještavanja kao i poštivanje Kodeksa za štampu BiH čitaoci našeg portala mogu uložiti žalbu za objavljeni članak. Ulaganjem prigovora na neprofesionalne ili nepotpuno objavljene sadržaje na našem portalu, na nepravilnosti i nepoštovanje Kodeksa za štampu i online medije BiH, građani, zajedno sa novinarima, učestvuju u borbi za istinitu i pravovremenu informaciju, štiteći slobodu medija i informiranja, slobodu govora i svoje pravo na istinu. Prije nego što uložite vašu žalbu Vijeću za štampu BiH žalbu možete uložiti redakciji portala. Ukoliko niste zadovoljni našim odgovorom na vašu žalbu istu možete poslati i Vijeću za štampu BiH OVDJE.