NA KLUPI ISPOD VRBE: Pričaju dvije pacijentice oboljele od raka…

Sjedile smo na toj skrivenoj klupi ispod žalosne vrbe, sasvim dobro skrivene u najstrože zabranjenoj radnji od svih pravila bolnice Podhrastovi. Pušile smo Safija i ja, s užitkom smo vukle dimove i šuteći posmatrale grad ispod nas.

– Je li ti stigao nalaz?- izduvavajući oblačić dima upita Safija.

– Sutra će. – Ne izgledaš mi zabrinuto!

– Ne znam šta da ti kažem, trebala bih biti, snimak ne valja klincu. Vidiš tu u sredini postoje ti neki hilusi, kao grozdovi sa bobicama, to su limfne žlijezde, e one bi trebale biti sasvim sitne, a kod mene su kao kokošija jaja, mo`š misliti, i u medijastinumu su neki čvorovi. Nemam pojma, samo znam, nekako znam da ću ovo preživjeti.

– Kako znaš? – Safija me gledala ozbiljno.

– Nije mi vrijeme. Imam još puno posla na ovom svijetu. Ono dvoje malih, previše ih volim i njega volim i volim život i svašta još moram uraditi, eto, jednostavno moram ovo preživjeti.

– Imaš dobre motive. Možda i uspiješ.- Safija zašuti i onda nekako prenaglo reče – Meni je stigao danas nalaz. Ono govno. Sve uhvatilo i maternica i jajnici, sve ide van. Samo da mi smire ovu prokletu astmu da mogu podnijeti anesteziju.

– Hej, žao mi je. Mogu li te zagrliti?

– Neka, nema potrebe, znam da sada ne znaš šta se treba uraditi, a jebo te, ko zna. Hajde, daj još po jedan cigar.

– Ne bi možda trebala – prošaptah nesigurno. – Što? Da ne dobijem rak? – nasmija se cinično.

– Ma zbog astme, mislim, moraš to smiriti, hajde, znaš i sama. – Sve bih ja lako da imam bar jedan motiv koji ti imaš. Nemam se za šta uhvatiti ženo, sve mi je izmaklo. Oslonca nemam u životu. Jesi vidjela danas onog mog mamlaza?

Da, vidjela sam njenog sina koji je dolazio gotovo svaki dan, kratko ostajao i nakon njegove posjete Safija je bila nervozna, jako nervozna.

– Govno narkomansko! Dođe samo da mi izvuče koji dinar. Opljačkao je moju majku neki dan, ukrao joj penziju. Brat mi nije htio govoriti, nekako su to zataškali, nisu prijavljivali policiji, vratio kreten ono što već nije pretvorio u heroin. Đubre. Kad rodiš sebi neprijatelja. A kakav bi bio, rođen je iz mržnje, a ne iz ljubavi, kako bi se djeca trebala rađati.

– Kako to? – bila sam preneražena. U mojih mladih 23, nikada nisam čula tako nešto strašno, osjećala sam da je još strašnije i da ova jadna žena, moja slučajna sobna koleginica u bolnici gdje nema laganih slučajeva, u ovom momentu treba pažljivog slušaoca, ali ja to nisam trebala biti, nisam smjela ni naslutiti da postoje tako strašni životi. Svejedno, nisam se pomakla sa te skrivene klupe u dvorištu bolnice. Safija je pričala.

– Udala sam se za tog Faketa, glavni frajer u raji, svirač, ljepotan, fasada za deset. Ja se k`o tuka zaljubila i udala prije dvadesete. Napustila fakultet, majka i brat gotovo presvisli, ali ja vjerovala u ljubav, dok nije trebalo plaćati stan i jesti. Ne zarađuje se tamburajući u kafani i lumpujući sveke večeri. Zaposlim se u trgovini kao kasirka. Posao težak, a plaća mala. Što zaradim njemu predam, bila sam i gola i bosa i gladna i šamarana svaki dan kao po voznom redu.

Jednom me namarisao tako da nisam mogla ustati. I kao da je nešto predosjetio, dođe moj brat. Ni vrata mu nisam mogla otvoriti. Zgrabio me i doslovce odnio do auta i pravac kući. On i majka su samo rekli nema više vraćanja onom katilu. I tako je i bilo. Predam papire za razvod. Ostale mi sve stvari tamo u tom stanu i odem da ih pokupim. Gledala sam da on ne bude kod kuće kad dođem. Taman ja s koferom na vrata kad gad dođe, pijan. Kad je vidio kofer poludi istog trena. Poče da me udara, obori me na pod i pritisnu onom pijanom tjelesinom. Ja bila, evo kao i sad, četeres kila s krevetom, poče da cijepa sa mene odjeću i silovao me kao zadnji razbojnik. Na kraju je pljunuo na mene. Ne znam kako sam se vratila kući. Od tog teškog šoka pala sam u postelju, psihički i fizički slomljena. Mjesecima sam bila duh, nesvjesno stvorenje. U svemu tome nisam ni primjetila da sam trudna. Zatrudnjela silovana od tada zakonitog muža. Ni tužiti gada nisam mogla. Razvod je završen malo nakon što sam rodila sina. Nosi njegovo prezime i liči na njega. Neka je grijeh, ne mogu ni da ga gledam. Ni on mene. Da se drogira saznala sam prije šest mjeseci i to me dotuklo. Mislim da je tada i ovo počelo da me ždere iznutra. Zato, draga moja, mislim da će me i požderati. Da imam nešto lijepo, nešto dobro u ovom životu da se za to uhvatim kao za uže spasa, da se borim, da imam taj sjaj u očima kao ti kad govoriš s nadom i vjerom u život, ali nemam. Daj još jednu da spržim, a ti nemoj. Nemoj nikada više, dosta je zajebancije da znaš, – zaprijeti mi prstom.

Odveli su je nakon dva dana u drugu bolnicu. Ne znam šta je bilo s njom. Ja sam prestala pušiti i čvrsto se držala za onaj svoj konopac nade i vjere, ni sada ga ne ispuštam iz ruku. Safije se često sjetim i pomislim kako je to živjeti i otići bez sjaja u oku, bez radosti i vjere u život.

Mirjana Kapetanović