„Koliko imaš godina?” „Petnaest.” „Putuješ sam?” „Da, sam.” „Niko ti nije ponudio zaštitu?” „Ne. Niko.” „Imaš li porodicu u Njemačkoj ili negdje drugdje?” „Ne, nikog. Porodica me je ovdje i poslala. Znate uslove u Avganistanu. Tamo sam išao u školu, a otac mi je poljoprivrednik. Zato me je poslao u Evropu, da promijenim život, da ne postanem poljoprivrednik kao on.”

Sohel je sitan dječak, pubertetski brčići poput paučine i oči koje su previše vidjele. Sohel je jedan od desetak hiljada ljudi koji su u zbijegu ka Zapadnoj Evropi ostali zaglavljeni u Srbiji, da tu izguraju etapu očaja, ne znajući hoće li ikad moći dalje ili će morati nazad. Sohel, međutim, nije jedan od pobrojanih sedam hiljada u kampovima države Srbije, iako je maloljetnik koji putuje sam.Limb sa vaškama 1Umjesto toga dane i noći provodi u oronulom skladištu između željezničke i autobuske stanice u Beogradu, dugoj ciglenoj zgradi što sada oštro zaudara na mokraću, plastiku kojom se održavaju logorske vatre i znoj neokupanih tijela. Na jednom mjestu iz cijevi lije ledena voda, napolju se na šiblju suši iznošena odeća. Među naslagama smeća ljudi su postavili grede i daske, kako bi omeđili svoju teritoriju. Neki spavaju pod vašljivim ćebadima, drugi se mole, kuvaju u olupanim šerpicama, gledaju mapu Balkana, pjevuše, ćute, rade nešto, ne rade ništa. „Ovdje zapravo nije moguće živjeti, ali to je jedino što imamo”, kaže Sohel.

Dva puta naprijed

Kako stoje stvari poslije tolikih nevolja pređenih granica? Iz srpskog limba naprijed teoretski vode samo dva puta. Sohel bi mogao da se prijavi, smjesti u neki izbjeglički centar, i ima ludu sreću da poslije nekoliko mučnih mjeseci čekanja dobije zeleno svjetlo Mađara da pređe granicu. Zvanično Mađarska pušta svega dvadesetak ljudi dnevno po svom nahođenju – sa liste koju im dostavi Srbija. „Utisak je da je to samo kupovina vremena, da se ljudi umire, ostanu ovdje i imaju neku nadu da će proći. S tim što postoji ogroman broj maloljetnika bez pratnje koji nemaju šanse da dođu na red. Mađari individualce u odnosu na porodice puštaju jako malo”, priča za DW jedan sagovornik koji poslom obilazi kampove i odlično je upućen u situaciju.

No postoji važniji razlog što ljudi u hangaru i po parkovima radije žive u pasjim uslovima nego u prepunim, ali ipak suvim i toplim kampovima. Izbjeglice, čak i ako im policija izda potrebne potvrde, ne mogu da biraju kuda će – a većina bi htjela smještaj u Krnjači. Centri u Bujanovcu ili Bogovađi kao i neki drugi izgledaju sasvim pristojno. Ipak, prema riječima više izbjeglica i aktivista nevladinih organizacija sa kojima je razgovarao DW, vlasti najčešće šalju ljude u kamp u Preševu. Policija je nekoliko puta dolazila u beogradski hangar i noću odvozila ljude na jug. A Preševo, to je za Sohela i drugove noćna mora: „Čuli smo da te, kada odeš tamo, deportuju u Makedoniju. Prijateljima se to već desilo”, kaže mladić. Vlast zvanično ne govori o deportacijama.

„Preševo je definitivno centar ograničenog kretanja. Koristi se izgovor da je to zbog tjelesnih vaši i šuge koji tamo vladaju i ljudi ne mogu da izađu iz tog centra”, kaže Radoš Đurović, direktor Centra za zaštitu i pomoć tražiocima azila. „Ni šuga ni vaši nisu razlog da nekome ograničite kretanje i to ne smijete čak ni po Ustavu Republike Srbije.” Đurović je omiljeni sagovornik beogradskih novinara kada se radi o izbjegličkoj krizi, i to ne samo jer odlično zna o čemu govori. On je, naime, jedan od posljednjih koji su još spremni da prozbore riječ kritike na račun zvanične izbjegličke politike. Ostali su se mahom ućutali početkom mjeseca kada im je država zabranila da pomažu migrantima u centru Beograda pod prijetnjom da će ostati bez dozvole za rad i pristupa izbjegličkim kampovima.Limb sa vaškama 2

Sklanjanje ljudi sa ulice – tako taktiku naziva komesar za izbjeglice Vladimir Cucić. Smatra da je prvi korak načinjen zabranom dijeljenja hrane i odjeće u parkovima, ali i da bi neformalne kampove trebalo rasformirati: „Način na koji se to sprečava je oduvijek bio jednostavan, način na koji su to Mađari spriječili u Budimpešti na željezničkoj stanici, na koji je Idomeni raseljen, na koji je u Kaleu sklonjena cijela Džungla. Prvi korak je da se svi ovi migranti sklone sa beogradskih ulica i krenu prema centrima”, rekao je Cucić nedavno medijima.

Za Radoša Đurovića je to dokaz više da se nešto dramatično promijenilo. „Javnost, bombardovana takvim izjavama, počinje polako da mijenja stav, da vjeruje da ovi ljudi žele da se smrzavaju napolju prije nego da odu u navodno izuzetne uslove koji im se nude u kampovima.” Kao imperfekat djeluje ljeto prošle godine kada je premijer Vučić nasmijan obišao izbjeglice u parku kod dolaznog perona autobuske stanice. Sada su tamo zelene površine uzorane i ograđene, kako niko na njih ne bi mogao da kroči. Empatija, kvarljiva roba, nije prerasla u sistem koji bi pomogao svim nesrećnicima. „Srbija problem rješava na nestručan način – time što ne povećava kapacitete, otežava cijelu priču i mijenja odnos javnosti. Međutim, time se problem neće riješiti. Čak i kada imate vojsku i policiju na granicama, vi samo navodite vodu na vodenicu krijumčara”, kaže Đurović.

Biznis ne prestaje

Što nas dovodi do drugog načina da se, makar u teoriji, iz ladice zvane Srbija izađe ka sjeveru ili zapadu, u Evropsku uniju – ilegalno. „Hoću u Francusku, Italiju ili Njemačku, bilo gdje”, kaže Zešan Kan, 22-godišnji Pakistanac iz Pešavara. Na glavi zimska kapa sa stilizovanim natpisom Iron Maiden, iza njega, na zarđalim plehanim vratima hangara, grafit Open the borders of Hungary. „Granica je zatvorena, pa mnoge izbjeglice ostaju ovdje. Policija hvata izbjeglice, huška pse, oni odgrizaju prste, ruke. To je u Mađarskoj, ali i Hrvatskoj. Mog prijatelja su uhvatili u Hrvatskoj, uzeli mu novac i mobilni telefon”, kaže Zešan. Kao i svi ovdje, razmišlja da krene ka nekoj od granica i okuša sreću noću, preko mračnih ledina. Za krijumčare nema para.

Ali krijumčara itekako ima. Ne tezgare više ispred stanice, neupućenima nije lako da ih uoče, prije svega zato što šalju regrutere među izbjeglice. Nude prolaz ka Njemačkoj, cjenovnik je šaren. Više izvora jedino potvrđuje da su migranti za dolazak iz Makedonije u Srbiju plaćali 300 do 500 evra. Naš sagovornik, isti onaj koji je zamolio da ostane anoniman, kaže da se grupe izbjeglica sreću na neočekivanim mjestima, daleko od centra Beograda, kod Plavog ili Pančevačkog mosta, na Autokomandi… To ukazuje na krijumčarska čvorišta. „U Srbiji ima još par hiljada nevidljivih ljudi. Oni su po stanovima u Beogradu, ili jer imaju nešto para ili jer su u krijumčarskim štekovima. Neformalni utisak je da policija toleriše krijumčare, kao i u drugim zemljama, jer uz njih makar neki protok ljudi postoji.”

Radoš Đurović niže primjere očajničkih pokušaja da se izađe iz Srbije: jednog maloljetnika je zamalo ubila struja dok je na krovu vagona pokušavao da iz Subotice pređe u Mađarsku; drugi ulaze u cisterne pune nafte; stavljaju svoja tijela na raspolaganje krijumčarima ako ne mogu da plate; mnogi su kidnapovani kako bi se članovima porodice izmamilo više para. „Krijumčarske grupe jačaju, postaju bukvalno korporacije, imate ljude koji se bave logistikom, koji su vojnici, a glavne krijumčarske mreže ne možete otkriti. Tu priliku za zaradu koriste i neki državljani Srbije, ali bitnu ulogu igraju i same izbjeglice koje zbog poznavanja jezika i snalažljivosti predstavlju regrutere za nove mučenike koji ovuda prolaze”, dodaje Đurović.

Tenzije se roje na malom prostoru, beznađe ukršta sa depresijama i neurozama. Nedavno su u centru Beograda u obračunu migranata sijevali noževi koji su jednog Avganistanca koštali života. Drugi se prošle sedmice objesio pored kampa u Adaševcima nakon što je nekoliko puta uzaludno pokušavao da napusti Srbiju. Po centrima se, prenose insajderi, prepiru i tuku zbog konfesije, etničke netrpeljivosti, zbog toga što su Sirijci i Iračani povlašćeni u odnosu na Avganistance i Pakistance kojih je ukupno dvostruko više. Suluda situacija u kojoj ni srpske vlasti, a sve češće ni građani ne žele da izbjeglice zastaju u Srbiji – ne žele to ni sami namjernici. Pa opet, svi su svjesni da ništa od njih ne zavisi.

I šta sad?

Matematika je prosta: legalnim i ilegalnim tokovima iz Srbije odlazi manje ljudi nego što u nju dolazi stazama i bogazama i švercerskim putevima iz Bugarske i Makedonije. Broj došljaka raste. Tek rijetki krenu u birokratski lavirint sa iskrenom željom da dobiju azil u Srbiji. Poneko ga i dobije. Većina hoće naprijed u, za njih, obećanu zemlju. Nad Balkanskom rutom – o kojoj evropska štampa više ne piše, kao da ne postoji – nadvija se mogućnost da prsne izbjeglički sporazum EU i Turske, zemlje gdje se u međuvremenu zaustavilo između tri i četiri miliona izbjeglica. Da li je i Srbija svjesna toga? „Čini se da su državne institucije svjesne, ali ne žele da stvaraju paniku u javnosti. Umjesto toga se širi utisak da Srbija ima kapaciteta da savlada interkontinentalnu migraciju i da građani o tome ne treba da brinu. Međutim, to demantuje situacija na lokalnom nivou”, kaže Đurović.

Dok se jednim okom gleda ka Turskoj, drugim se posmatra kako se postavljaju evropske države. A one to čine uglavnom kruto, zidovi su sve viši, a sve manja spremnost da se prihvati prelivanje dijela bijede sa bliskog i srednjeg Istoka ili iz Afrike. „EU je pala na ispitu koherentnosti i dosljednosti principima na kojma je sazdana”, rekao je u intervjuu za DW zaštitnik građana Saša Janković. On misli da u Srbiji štošta može da bude bolje u pogledu odnosa prema izbjeglicama, ali da je generalno prilagođavanje evropskoj politici zapravo realistično. Kao i mnogi drugi, Janković ne očekuje da će izgon uskoro prestati: „Moraćemo da shvatimo da kao dio Evrope nećemo moći da budemo samo tranzitna zemlja. Moramo da shvatimo da se svijet potpuno mijenja, činjenicom da se radi o desetinama miliona ljudi.”

Pitanja geopolitike doduše uopšte ne muče petnaestogodišnjeg Sohela, ima on prečih briga. Već mjesec dana je u skladištu i ne bi volio da se tu zadrži. „Mi hoćemo da idemo sada. Jer, zima dolazi.” Winter is coming – avganistanski dječak to kaže usputno, nad Beogradom je još novembarsko sunce, ali riječi zvuče kao strašno upozorenje iz Igre prestola. Iza Sohela, prljavog i gladnog, kroz vrata hangara se u kontrasvjetlu vide kranovi i kosturi zgrada, čuju se građevinske mašine i dovikivanje radnika, Sava se zelenkasto mreška. Tu nastaje Beograd na vodi gdje će biti šoping mol kakav Balkan još vidio nije.

IZVORAl Jazeera Balkans
PODIJELI